Narodna umjetnička ostvarenja javljaju se pretežno u istim ustaljenim oblicima po kojima se određuje njihova pripadnost određenoj etničkoj zajednici. Uzori za stvaranje bili su zatečeni i usvojeni u prvobitnoj sredini, ili su preuzimani iz primjenjene umjetnosti. U tom stalnom stoljetnom preplitanju raznih utjecaja stvarala se narodna umjetnost jednog doba. To je ono što nazivamo baštinom, tj. nasljeđem jedne zajednice, regije ili naroda.

Baština Sesvetskog Prigorja ogleda se u usporednom zadržavanju starijih činilaca, neposrednim utjecajima umjetničkih stilova od gotike do moderne umjetnosti, te jakom utjecaju narodnih i provincijskih umjetnosti Mađarske, Austrije i Slovačke u okruženju nekada jedinstvenog državnog teritorija.

Najjednostavniji crtopisni predlošci, ujedno i najstariji u paleti ornamenata su točke, kružići, crte, spirale, svastika, rombovi. Ti osnovni ukrasi nalaze se na izloženim eksponatima od gline (ćupovi, latice, medenice), drveta (čunek, preslica, vreteno, škrinja), tekstilnim predmetima ukrašenim tehnikom tkanja, te pisanicama voskom. Takvi motivi ušli su u kulturno dobro ovoga kraja i kao donijeto staroslavensko dobro, ali su i preuzeti kao svojina predslavenskog domaćeg stanovništva. Od kraja XVIII. st., a možda i ranije, na tvorevinama narodne umjetnosti javlja se cvjetna, antropomorfna i zoomorfna motivika. Ona je pripadala dobu baroka, klasicizma, bidermajera i rokokoa, ali je teško odrediti točnu pripadnost određenom stilu. Cvjetni ukras s naturalističkim obilježjem najjače dolazi do izražaja upotrebom tehnike plosnog veza na izložbi predstavljenog sa i (kapica i kvadratni prevjes-žensko oglavlje). Rustične odlike baroka su i bušeni ukrasi u obliku srca. Taj predložak se putem isusovačkog reda širi iz Italije, i u XVII. i XVIII. st. preuzima se i u našim krajevima. U vjerskom kontekstu srce simbolizira božansku ljubav prema čovjeku, a u narodu taj znak ima prije svega apotropejsku namjenu - čuvanje kuće i ukućana od zlih sila. Zato ga u narodnoj umjetnosti najčešće susrećemo na predajnom graditeljstvu i predmetima iz kućnog inventara: stolac, kolijevka.

Prema ukrasnim motivima i njihovoj boji prepoznavale su se razlike u spolu, životnoj dobi i društvenom statusu pojedinca. Primjer su izložene velike kabanice <čohe> s aplikacijama sukna i vunenim vezom od jarko crvenih do tamnih tonova.

Proizvod narodnih umjetnika s izrazito obrednom i simboličkom namjenom znatno dulje zadržavaju svoj baštinjeni sadržaj. Izložena uskršnja jaja, tipičan su primjer što u tehnici ukrašavanja voskom, što u korištenim motivima (npr. valovite linije, svastika, točkice, grančice.). Upotreba motivike s očitim simboličkim sadržajima pripisuje se tradiciji tj. prenošenju saznanja s generacije na generaciju.

Odabrani eksponati svojom raznolikošću materijala, tehnike izrade i ukrasnih motiva, prikazuju bogatstvo tradicijskog nasljeđa ovoga kraja. Svaki predmet predstavlja poruku neimenovanog stvaratelja o njegovom vremenu i svjedok je ljudi i običaja ovoga prostora.

Čovjek je uvijek bio najveća prijetnja dugom životu vlastitih tvorevina. Gubitkom uporabne vrijednosti odbačen je cijeli niz pokretnih i nepokretnih predmeta kulturne baštine i prepušten zaboravu. Jasno nam je da suvremene civilizacijske standarde nije moguće doseći zadržavajući tradicijske elemente, ali danas, kada težimo harmoničnom odnosu sa prirodom i ljudima, možda bi mogli pronaći inspiraciju u sačuvanim primjercima tradicionalnog načina života.

Snježana Jurišić, prof.