Trg Dragutina Domjanića 5, 10360 Sesvete | Tel: 01/2001-601 (00385 1 2001601) | Mail: muzej-prigorja@zg.htnet.hr



Izložba "Balade Vesne Parun"

Virtualna šetnja izložbom Balade Vesne Parun

Balade Vesne Parun

Video uz izložbu Balade Vesne Parun



BALADE VESNE PARUN

Povodom desetogodišnjice smrti velike hrvatske pjesnikinje Vesne Parun (1922.-2010.) u Muzeju Prigorja u Sesvetama postavljena je izložba Balade Vesne Parun. Prvi dio izložbe pod naslovom Sesvetska balada Vesne Parun postavljen je u Galeriji Oblok Knjižnice Sesvete i u njemu se s nekoliko arhitektonskih crteža, tekstualnom legendom te suvremenom slikanom interpretacijom pjesme Balada prevarenog cvijeća (autorica Sanela Đurinec Raič) javnosti pojašnjava veza pjesnikinje sa Sesvetama. Naime, u Sesvetama je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u općini radio pjesnikinjin otac, a obitelj živjela u maloj dvorišnoj kućici na čijem se mjestu danas nalazi Knjižnica Sesveta. Tu na sesvetskim putovima nastala je i poznata spomenuta balada te pjesma Napuštena. Jednako tako pjesnikinja je odavde tijekom rata pješke odlazila do Zagreba i prenosila mlijeko i hranu, kako je zapisala u autobiografskoj prozi Noć za pakost: moj život u 40 vreća.

U Galeriji Kurija u Muzeju Prigorja izloženi su likovni radovi Parunove, njih negdje oko desetak, mahom pejzaža i pogleda na draga dalmatinska mjesta, a koji svjedoče o njenoj likovnoj nadarenosti, sposobnosti dobrog komponiranja, hrabrog slaganja boja te jakoj ekspresiji. Pridružuju im se i primjeri primijenjenog slikarstva – kompozicije s dragim motivom riba, fotografije oslika njena stana u nekadašnjoj Badelovoj 15 u Dubravi i dekorativne cvjetne cjeline. Vesna Parun počela je intenzivnije slikati iza majčine smrti početkom 70tih godina 20. stoljeća, a tada je i stvorila i niz zanimljivih dječjih art knjiga. Izlagati je počela sredinom 80tih pa sve do kraja 90tih godina 20.stoljeća. U tom razdoblju priredila je desetak izložaba među kojima ističemo onu u Čakovcu Koralj vraćen Međimurju i onu u Zagrebu – Zlarinski zapis, obje održane 1995. godine. Uz to, napisala je i niz predgovora i govora na otvorenjima izložaba drugih umjetnika, a o čemu je sačuvana dokumentacija u Hrvatskom državnom arhivu.

Napokon, ističemo kako originalne umjetnine (uz nešto fotografija, nagrada i knjiga) pripadaju ostavštini redatelja, pjesnika i recitatora Branka Pejnovića, dugogodišnjeg Vesnina prijatelja, a koju će Muzej Prigorja otkupiti za svoj fundus i na njemu uspostaviti jednu malu memorijalnu točku posvećenu pjesnikinji. Autorice izložbe su Morena Želja Želle i Žarka Vujić.

SESVETSKA BALADA VESNE PARUN (Morena Želja Želle)

Prije nekoliko godina Muzej Prigorja dobio je na dar crvenu damsku torbicu iz četrdesetih godina 20. stoljeća. Torbica je dakako zanimljiv svjedok povijesti modnog pribora no za Sesvete ima i posve specifičan značaj. Pripadala je, naime, Vesni Parun, a podatak o tome da ju je prije sedamdesetak godina Vesna prodala jednoj Sesvećanki postao je ishodište istraživanja o slabo poznatom boravku najveće hrvatske pjesnikinje u Sesvetama.

Ponešto je o sesvetskom dijelu svog života ispričala i sama pjesnikinja pa je tako u njezinim razgovorima s novinarima ostao zabilježen podatak da je ovamo stigla poluteretnim vlakom u rano snježno proljeće ratne 1942. godine. Vesna je tada imala dvadeset godina, a s cijelom obitelji doselila se iz rodne Dalmacije jer je njezin otac dobio posao u sesvetskoj Općini smještenoj u kuriji Zagrebačkog kaptola. Iako je u svojoj autobiografskoj prozi zapisala da je obitelj Parun živjela u pocrnjeloj prizemnici koja joj se činila poput babarogina zamka, Vesna nije spomenula gdje se ta kuća u Sesvetama nalazila. U otkrivanju lokacije Muzeju je pomogao Branko Ilić, jedan od ondašnjih susjeda obitelji Parun. Kako je bio animator i vješt crtač, Branko je položaj kuće nacrtao - zahvaljujući njemu znamo da je Vesna Parun živjela u središtu Sesveta i to baš u neposrednoj blizini mjesta na kojem je danas Knjižnica Sesvete.

Sesvećanima nije promakla tragedija s kojom se tih ratnih godina suočila obitelj Parun. Vesnin stariji brat Mirko pridružio se u Ivanjoj Reci partizanima i nije se nikad vratio iz rata. Gubitak brata bio je jedno od Vesninih najbolnijih životnih iskustava; sjećanja njezinih tadašnjih sumještana otkrivaju nam da je Vesna u javnosti svoje lice uvijek zakrivala velovima što je tumačeno žalošću za puno prerano izgubljenim bratom. Prema vlastitim svjedočenjima, iščekujući Mirkov povratak, Vesna je na sesvetskim cestama napisala poznatu pjesmu Mati čovjekova.

Godine 1947., u vrijeme kad je imala 25 godina, Vesni Parun objavljena je prva zbirka pjesama pod nazivom Zore i vihori. Novija književna kritika ovo djelo "drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike", no potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, Vesna je doživjela oštre napade kojima joj je pripisana dekadencija i odstupanje od politički diktiranog ideološkog i estetskog koncepta. Uz već spomenutu "Mati čovjekovu", velik broj pjesama u zbirci sigurno je nastao u Sesvetama, pa tako i ona za koju je sama pjesnikinja napisala: "Baladu prevarenog cvijeća na prigorskoj napisah cesti". Balada se smatra antologijskim djelom hrvatskog pjesništva.

Obitelj Parun ostala je živjeti u Sesvetama do ranih 50-tih godina 20. stoljeća no Vesna je otišla ranije, potkraj 40-tih godina. Sesvećani su je i dalje viđali kako vlakom dolazi iz Zagreba u posjetu obitelji. Kako je bilo poznato da u tim prilikama pjesnikinja prodaje svoju odjeću, jedna od Sesvećanki početkom pedesetih godina kupila je od Vesne crvenu torbicu i par crvenih cipela. Prilično smo sigurni da pri tom nije ni slutila kakvu će ulogu u istraživanju sesvetskih dana najveće hrvatske pjesnikinje desetljećima kasnije odigrati mala damska crvena torbica.

SLIKARSKA BALADA VESNE PARUN (Žarka Vujić)

Od kuda potreba za likovnim stvaranjem u jedne pjesnikinje? U svojoj kratkoj autobiografiji sama je napisala da se slikarstva laća kada joj riječ presahne i mašta luta prazninom. Tu nastalu prazninu ona ispunja bojom i linijom, pretvarajući pejzaže iz svoje lirike u likovni govor podvrgnut jednom jedinom postulatu: stvaralačkom nervu. On je doista osobito snažan u pjesnikinjinim kistom slikanim linijama, ali i u smjelo odabranim živim bojama.

Već i čitanje pjesama Vesne Parun svjedoči kako je bila vezana uz boje. Tako je u jesen 1943., upravo kada je i živjela s roditeljima u Sesvetama, napisala pjesmu Sjećanje na ljubičastu boju posvećenu trenutku odlaska ljeta. Kasnije će otkriti kako je ljubičasta znak za čitavu njenu sudbinu. Podsjećamo kako je u liturgici ljubičasta oznaka za mučeništvo i mislimo kako je to prava osnova za razumijevanje odabira upravo ove boje za znak čitava pjesnikinjina života. Zato smo kao dominantnu boju podloga tekstova i za korice kataloga izložbe izabrali svjetliju ljubičastu čiju smo nijansu pronašli u slici Zlarinska obala.

Boje su, zajedno s ne-bojom crnom, razasute i glasovitom Baladom prevarena cvijeća koju je za ovu izložbu slikom predočila sesvetska umjetnica Sanela Đurinec Raič. A što reći o pjesmi Smrt i jeka boja iz zbirke Ukleti dažd (1969.) u kojoj je Vesna Parun izravno pobrojala i naglasila ugođaj plave – spojene s djetinjstvom, žute – skrivene uvijek u njenim slikanim suncokretima te zelene – povezane s mirisima? Njihova smrt, u pjesmi moguće u funkciji simboliziranja trenutna osjećaja ugašenosti života, bit će samo privremena jer će ih jeka sastaviti u kristalu duše vremena. A zapravo će ih Vesna, sve četiri, učestalo koristiti u svojim likovnim radovima i potvrditi da su to bile njene osnovne boje.

"Je li joj Van Gogh birao boje?", znakovito se pitao jedan od sudionika kulturne akcije Autorski izlog u knjižari August Šenoa sredinom 80tih godina 20.stoljeća. No, mi znamo da su te boje dolazile iz njena osjećajnog i bogatog sagledavanja svijeta svim osjetilima. Sama je zapisala u knjizi Noć za pakost: moj život u četrdeset vreća sljedeće: Zidovi moje sobe su goli, ali uokolo vani su razapeta golema slikarska platna i uznemiruju me. Poseban je blagoslov da je ta platna mogla prikazivati i riječima i kistom.

O RAZVOJU LIKOVNOSTI VESNE PARUN (Žarka Vujić)

U ovim danima kad nam teško izlaze iz glave slike potresom razorenih mjesta na Baniji, a i svako gibanje u našoj blizini izaziva fantomski ili stvarni nemir, teško je poetski pisati o slikarstvu i sesvetskoj životnoj dionici Vesne Parun. S druge strane, potpuno smo sigurni kako bi pjesnikinja, da je živa, iskazala veliku empatiju za stradalnike, jednako kako je to napravila i tijekom Domovinskog rata. Moguće kako bi i neke svoje slike, kako je to tada činila, dala u prodaju na dobrotvornim aukcijama. Imala je sposobnost suosjećanja za ljude koji su trpjeli boli i doživljavali traume, jer je i sama smatrala kako je čitav njen život, od neželjena rođenja do starosti, bio ispunjen takvim iskušenjima. Nakon istraživanja tekstova, pjesama i arhivske ostavštine za ovu izložbu, čini nam se kako smo uspjeli odgonetnuti da je kreativno izražavanje, pisanje i slikanje, bilo za Vesnu Parun onaj pravi način nošenja sa spomenutim bolnim iskustvima. Primjerice, iskustvo prekida s dugogodišnjom ljubavi, a koje je za nju bilo spojeno s velikom patnjom i završavanjem u bolnici, stihovima je pretvorila u glasovitu pjesmu Ti koja imaš ruke nevinije od mojih. Zanimljivo je kako se i slikarstvom, prema svjedočenju dugogodišnjeg pratitelja Branka Pejnovića, pjesnikinja naglašeno počela baviti početkom 70tih godina 20. stoljeća iza majčine smrti, a s kojom je bila iznimno povezana. Tada su nastale i njene prelijepe art knjige – slikovnice koje je sama ne samo napisala nego i kao knjige oblikovala i ilustrirala. Nažalost, nismo ih imali prilike vidjeti u originalu jer se nalaze u privatnim rukama. Nešto malo o tom njenom intenzivnom primijenjenom slikanju govore tri ilustracije iz 70tih godina koje je iskoristila u slikovnici Prizori iz Nenine štale: ilustrirana priča u stihovima ili lutkarski igrokaz, nastaloj 2008. u Stubičkim toplicama. Za Vesnu Parun koja je doživjela nebrojena izdanja svojih knjiga za djecu, slikovnice su bile upozorenje na čudo djetinjstva. I ona se rado bavila tim čudima.

ZAHVALJUJUĆI BRANKU PEJNOVIĆU SAČUVAN JE VEĆI DIO OSTAVŠTINE VESNE PARUN (Žarka Vujić)

Pripremajući malu sesvetsku izložbu o likovnom djelovanju pjesnikinje Vesne Parun upoznali smo i njenog višedesetljetnog pratitelja i prijatelja – pjesnika, recitatora i scenarista Branka Pejnovića. Upoznali smo ga, zanimljivo, u njegovu rodnom Slunju i na prelijepim Rastokama koje je interpretirao u svojim stihovima te godinama uporno radio na njihovom očuvanju i prisutnosti u javnosti. Isto to već više od deset godina čini za opus i osobnost naše najveće pjesnikinje. Vesnu Parun je, prema Brankovim riječima iz scenarija za radio emisiju Suvišna, upoznao na potpuno neočekivanom mjestu – u Gradskom kupalištu na Kvaternikovom trgu u Zagrebu. On je bio još srednjoškolac, a ona poznata pjesnikinja. Nekoliko godina kasnije, kad se počeo baviti organiziranjem posjeta pjesnika zagrebačkim školama, njihovo druženje postalo je intenzivnije i tako je ostalo do pjesnikinjine smrti 2010. Pratio ju je na pjesničkim susretima, druženju s djecom, na putovanjima ... Ostao je i njen vjerni posjetitelj tijekom bolesničkih dana, posebice onih u Stubičkim Toplicama, a koje su postale njena zadnja životna postaja. Zahvaljujući gospodinu Pejnoviću dobar dio njene ostavštine - rukopisa, korespondencije, fotografija i crteža iz stana u Dubravi predano je Hrvatskom državnom arhivu i tako ostalo na uvid svima nama istraživačima. No, u njegovoj kući u Slunju zadržalo se i petnaestak slika i primijenjenih radova Parunove, nekoliko fotografija i nagrada, a koje su otkupom uz pomoć financija Grada Zagreba danas završile u Muzeju Prigorja u Sesvetama koji pomoću njih počinje graditi malu memorijalnu baštinsku točku posvećenu nekadašnjoj stanovnici Sesveta - Vesni Parun. Branku Pejnoviću ostaje u posjedu njen Suncokret, jednostavan topao likovni prikaz cvijeta biljke koju je posebno voljela i nazivala je prosjakom Sunca.

OSLIKANI STAN VESNE PARUN (Žarka Vujić)

Likovnost Vesne Parun bila je iznimno vidljiva u njenom stanu u Badelovoj 15 u Dubravi. Dobila ga je početkom pedesetih godina 20. stoljeća – dvosoban stan na drugom katu s dugim hodnicima na sjeveru, a bez mogućnosti grijanja i bez tople vode. U njega je, piše u autobiografskoj prozi "Noć za pakost", dovukla željezni krevet iz Sesveta na kojem nije samo spavala nego i pisala. Jednako tako veći je dio stana bila prepustila "beskućnim brodolomcima iz Sesveta" – majci i ocu, mlađoj neudatoj sestri sa sinom i teti Štefaniji. No, kad je majka Antica umrla i polako se razišli svi sustanari, započela je stan oslikavati: "Desetak sam godina u tom, najednom opustjelom razbucanom i prijetećem stanu, živjela sama, obojadisala mu turobne zidove, stropove, vrata i prozorske okvire živim zidarskim bojama - na kilogram boje"... Zvijezde na kuhinjskom stropu, potočići s patkama na zidu, rep pauna s vodovodne cijevi, crveni mak na plavim vratima, krošnja stabla na zidu iznad pjesnikinja kreveta... ničeg više nema. Tek nekoliko u spomenutoj knjizi otisnutih fotografija iz kojih smo za našu malu izložbu izabrali tri detalja i tako pokušali zadržati sjećanje na ovo spontano likovno djelovanje Vesne Parun.

DRAGOCJENA SJEĆANJA SESVEĆANA (Morena Želja Želle)

Vesna Parun sesvetskim je ulicama i putovima hodala prije sedamdesetak godina. Prošlost je to koja se ne čini daleka, no bez sačuvanih predmeta, dokumenata ili fotografija, već je danas teško rekonstruirati život najveće hrvatske pjesnikinje u Sesvetama. Izuzmemo li tek nekoliko rečenica koje je sama Vesna napisala, gotovo sve što znamo potječe iz sjećanja njezinih tadašnjih susjeda. Mislite li da su sjećanja manje značajna od dokumenata, prisjetite se da se znanje najveći dio naše prošlosti uspješno prenosilo usmeno, pripovijedanjem.

Istražujući sesvetsku biografiju Vesne Parun, etnologinja Muzeja Prigorja razgovarala je s nekoliko naših sugrađana. Evo dijela jedne od njihovih priča: Gospođa Nada Kičić vidjela je Vesnu Parun samo jednom u životu, no slika tog susreta urezala joj se tako duboko u sjećanje da i danas pamti mnoštvo detalja. Bila je tada djevojčica, stara desetak godina, a do kuće Parunovih povela ju je majka, Ana Bretschneider, snaha gostioničara, mesara i poduzetnika Dragutina Jazbeca. U Sesvetama se, naime, znalo da Vesna zbog siromaštva prodaje svoju odjeću. Obitelj Parun živjela je tada, početkom 50-ih godina 20. stoljeća, u maloj i niskoj dvorišnoj kućici u Bjelovarskoj ulici, iza velike kuće bogate obitelji Piršić. Mlada pjesnikinja otvorila je vrata u šarenoj ljetnoj haljini upadljivo drugačijoj od onih koje su najčešće nosile žene u Sesvetama, no dječju je pažnju posve obuzela njezina moderna frizura. Navikla na Sesvećanke koje su glavu pokrivale maramama, mala je Nada zauvijek zapamtila Vesninu kosu ravno podrezanu u visini ramena i šiške koje je tada vidjela prvi puta.

Ana se kući vratila s Nadom i modnim dodacima koje je kupila od Vesne – parom crvenih cipela sa širom punom petom i crvenom damskom torbicom. Cipele su nosile i majka i kći – iako su joj bile nekoliko centimetara predugačke, Nada je ponekad kao dijete u njima hodala po sobi, a Ana ih je redovito nosila pa ih je bacila kada je puknula peta na jednoj od cipela. Crvena torbica naprotiv nije izlazila iz stana; pohranjena u ormaru, Ani je služila za čuvanje važnih dokumenata, muževih pisama iz vojske i njegovih odlikovanja. Gospođa Nada Kičić kaže da je torbica njezino djetinjstvo i uspomena, i bilo bi joj žao da je netko poslije njezine smrti baci u smeće, ni ne znajući povijest tog predmeta. Zato je torbicu darovala Muzeju Prigorja. Darovala je gospođa Kičić i svoja sjećanja – neka od njih upotpunjuju naše znanje o pjesnikinji o kojoj se pričalo u Sesvetama, a neka znanje o drugim važnim sesvetskim mjestima i događajima.



KATALOG