Trg Dragutina Domjanića 5, 10360 Sesvete | Tel: 01/2001-601 (00385 1 2001601) | Mail: muzej-prigorja@zg.htnet.hr



Izložba "Zbirka, a ne zbrka!" - Dječje igračke iz ostavštine Tihomila Stahuljaka, 2020.

ZBIRKA, A NE ZBRKA

Otvorenje izložbe Zbirka, a ne zbrka! - Dječje igračke iz ostavštine Tihomila Stahuljaka, ako već ne u potpunosti namijenjene djeci, onda svakako inspirirane dječjim svijetom, trebalo je biti krajem travnja u Muzeju Prigorja u društvu djece. No, vremena se mijenjaju, pa s njima i običaji, no to nikako ne znači da izložbe neće biti, nego da će biti otvorena s izvjesnim zakašnjenjem.

Ideja za izložbu nastala je posve spontano, prilikom preseljenja predmeta Zbirke Stahuljak iz prostora u Soblincu. Pomalo izgubljene u svijetu odraslih, kao što to djeca znaju biti, njegove igračke su čekale da ih netko primijeti. Tako je i bilo. Odmah je s Jurom Gašparcem, sadašnjim vlasnikom Zbirke, dogovoreno da se predmeti koje je profesor Stahuljak sakupljao kroz gotovo pola stoljeća izlože u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici povodom Noći muzeja 2019. godine. Donekle izmijenjena zbog prilagodbe drugom prostoru, izložba je bila postavljena u rujnu prošle godine i u Kneippovoj zgradi, izložbenom prostoru Muzeja krapinskih neandertalaca u Krapini.

Izložba predstavlja izbor iz bogate zbirke koju je profesor Tihomil Stahuljak prikupio većim dijelom između šezdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, a same igračke potječu iz vremena od kraja 19. do prvih godina 21. stoljeća. Istovremeno izložba pokazuje i kako je Stahuljak ozbiljno razmišljao o dječjoj igri i kreativnom stvaranju, o izlaganju dječjih igračaka općenito i o osnutku muzeja igračaka u nas. Na izložbi se poštuje klasifikacija dječjih igračaka koju je profesor sam osmislio te se koriste i citati iz njegovih brojnih rukopisa na temu dječje igre, igračaka i ove posebne vrste muzeja koji postoje diljem Europe. Autorice izložbe su Vlatka Filipčić Maligec i Žarka Vujić.

ZA LJUBITELJE DJEČJIH IGRAČAKA I ONE KOJI ĆE TO TEK POSTATI (Žarka Vujić)

U očekivanju otvaranja izložbe Zbirka, a ne zbrka! Dječje igračke iz ostavštine Tihomila Stahuljaka, zadržavamo se na temi dječjih igračaka. Danas nam je u središtu čovjek koji je ovu zbirku godinama stvarao - Tihomil Stahuljak, rođen 8.05.1918. Radio je kao konzervator i istraživao i brinuo se za stanje spomenika u Zagrebu, Hrvatskom zagorju i šire. Predavao je i na Studiju povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zato smo ga mi - njegovi studenti - i nazivali profesor Stahuljak.

Taj je tihi i samozatajni čovjek, prepun znanja, imao još od studentskih dana interes za dječji svijet i stvaralaštvo. Prvo je počeo s prikupljanjem dječjih crteža, pa i onih koje su u mladosti radili poznati umjetnici i arhitekti, a onda je interes proširio na fenomen dječje igre i igračaka. Iz sačuvanih profesorovih rukopisa jasno je kako su početak zbirke činile njegove igračke koje je dugo čuvao i čak i kao odrasla osoba koristio. Tome je, pogotovo između šezdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, priključio veliki broj ciljano nabavljanih i dobivenih različitih igračaka. Profesor Stahuljak sabirao je i stare i potpuno nove igračke, one cjelovite, kao i one oštećene te naše tradicijske drvene igračke i igračke iz serijske proizvodnje u Kini. Kako je zbirka postala prilično velika, trebalo ju je organizirati u manje cjeline i tako je nastalo Stahuljakovih 9 grupa igračaka koje sačinjavaju, primjerice, Lutke i Sve za lutke, Vozila, plovila i letala, Životinje itd.

Profesor je o igračkama vodio dokumentaciju, bilježio gdje ih je nabavio i po kojoj cijeni, a u svojim rukopisima ostavio je niz živih zapisa o svojoj potrazi za igračkama, primjerice kako strpljivo čeka da se otvore vrata trgovine da kupi punjenog klokana u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i sl. Europski muzeji dječjih igračaka bili su mu poznati i želio je da takav jedan stvorimo i u Zagrebu, no nismo uspjeli. Zato se nadamo da ćemo uspjeti uskoro predstaviti barem dio profesorovih igračaka u Muzeju Prigorja.

O NAJSTARIJIM IGRAČKAMA IZ ZBIRKE STAHULJAK (Vlatka Filipčić Maligec)

Iako Zbirku igračaka profesora Stahuljaka ne čini jedinstvenom starost ili izgled igračaka, u njoj ima i izuzetnih i rijetkih primjeraka. Među najstarije predmete spadaju lutke nastale u njemačkim tvornicama Armand Marseille i Rheinische Gummi- und Celluloidfabrik - Schildkröt. No, najstarija igračka u zbirci mogao bi biti drveni poštar, za kojeg nam je sačuvan i Stahuljakov opis: Lik brkatog muškarca odjevenog u modru uniformu žutih naramenica i crvenog ovratnika sa žutim šesterokrakim zvijezdama i žutim džepovima te crvenim čizmama. Modre kape na glavi koja na žutome obodu nosi tri slova koja se dadu pročitati kao STK. On u desnici nosi crvenu trublju, a u ljevici žuto pismo crvenog pečata. Jaši na crvenom konju, a taj o svojem stražnjem dijelu nosi i modru torbu.

Sve su to dijelovi rezani iz debele ljepenke međusobno povezani s četiri srebrna puceta i u ograničenoj mjeri pomični, što uz relativnu naivnost cjelokupnoga prikaza jamči predmetu značaj dječje igračke iz vremena još prve polovice devetnaestoga stoljeća, a najkasnije sredine mu ili druge polovine.

Porijeklo: Carevina Austrija ili jedna od njemačkih zemalja. U našu zbirku ova je igračka dospjela posredstvom jedne obitelji u kojoj se očuvala.

Uz lava, tigra i majmuna od kaširanog papira (papier machea), najstarije životinje u zbirci su plišane igračke proizvođača Steiff. Margarete Stieff je krajem 19. stoljeća započela s izradom plišanih slonića koji su trebali služiti kao jastučići za igle, no kupci su u njima prepoznali igračke, a ubrzo je krenula i s izradom drugih životinja: mačaka, pasa, zečeva, kornjača te početkom 20. stoljeća medvjedića Teddy Beara. Steiffove igračke imaju oznaku u uhu i proizvode se i danas, a popularne su ne samo među djecom, nego i među kolekcionarima.

POVRATAK DRVENOJ IGRAČKI JE POVRATAK TOPLINI I LJEPOTI (Vlatka Filipčić Maligec)

Iako su u zbirci igračaka profesora Stahuljaka svoje mjesto našle i igračke proizvedene u Vidovcu, kao i one proizvedene u Kini, posebno su ga zanimali naši proizvođači. Osobito je cijenio Adonisa Bazinu koji je imao mali izložbeno-prodajni prostor u Oktogonu. U Adonis proizvodu prodavale su se drvene dječje igračke koje je sam proizvodio, ali i drugih proizvođača. Bazina je svojim igračkama opskrbljivao dječje vrtiće na području cijele tadašnje države. Izrađivao je slagalice voća i životinja, robote, geometrijske likove za slaganje, udaraljke, ljude različitih rasa i zanimanja. U prodavaonici je postojala i knjiga dojmova, u koju je netko upisao: Povratak drvenoj igrački je povratak toplini i ljepoti. Knjiga dojmova sadrži zapise iz 1982. i 1983. godine na dva pisma i četiri jezika, a jedan je posjetitelj ocijenio da se radi o najljepšem i najtoplijem kutku u Zagrebu. Da ga je profesor Stahuljak izuzetno cijenio pokazuje i lepeza Bazininih igračaka koje su našle svoje mjesto u zbirci poput zagrebačka uspinjača u dvije veličine, ljudi različitih rasa i zanimanja, zagrebački tramvaj, slagalica Gornjeg grada.

NAJSTARIJA IGRAČKA IZ FUNDUSA MUZEJA PRIGORJA (Jagoda Vondraček Mesar)

Naša najstarija igračka je ujedno i najzagonetnija. Prava je zagonetka kada je igračka izrađena. Mi pretpostavljamo kako je to bilo u prvim desetljećima 20. stoljeća. U naš je muzej došla kao dar gospođe koja stanuje u Sesvetama i koja ju je dobila na dar. Ispripovijedala nam je kako se to dogodilo. Prije nekoliko desetljeća ona i muž su kupili komadić zemlje u Šimunčevcu, u zaselku Limbušu pokraj Sesveta. Postali su pravi vikendaši i njihova su djeca rado boravila tamo u prirodi. Obitelj se sprijateljila s čovjekom od kojeg su kupili tu parcelu, Stjepanom Pregorcem. On se nije ženio i nije imao svoju obitelj, ali je djeci darovao jedinu igračku koju je sačuvao iz svoga djetinjstva – ta mala seljačka kola s upregnutim volovima. Igračka je fino, pravilno izrađena, boja je već oguljena, a prema mišlljenju poznavateljice tradicijskih igračaka dr.sc. Iris Biškupić Bašić nastala je u našem prigorskom središtu za proizvodnju drvenih igračaka u Vidovcu. Gospođa je dobro uočila kako je igračka „starinska“ i već i po tome zanimljiva i zaključila da joj je mjesto u našem muzeju. I dalje ćemo istraživati kada je točno nastala i gdje je bila kupljena za malog Štefeka Pregorca.

PRIGORCI ILI ZAGORCI? (Žarka Vujić)

Vidjeli smo da je podsjećanje na muzejska vidovečka kola s volovima i tamošnju Zadrugu za proizvodnju igračaka izazvalo interes među ljubiteljima prigorske baštine. Zato smo u susret izložbi igračaka "Zbirka, a ne zbrka!" povjesničara umjetnosti i kolekcionara Tihomila Stahuljaka posegnuli u njegove rukopise i pronašli crticu o proizvodnji igračaka i u prigorskoj Planini (koja se tek 1991. razdvojila na Planinu Gornju i Donju):"Kad sam prije više godina tim selom pješačio od kuće do kuće da se na vlastite oči uvjerim kakve u njima stanovnici još uvijek izvode (čitaj: izrađuju) igračke, ali ne više za Zagreb, šaleći zapitkivao sam ih: „U Zagreb vi više ne donosite igračke koje još uvijek proizvodite, ali ih nosite na prodaju u Mariju Bistricu. Pa jeste li vi kao takvi izdajnici Zagreba, a vjernici još uvijek Mariji Bistrici? Jeste Prigorci ili ste Zagorci? Dobro me shvaćajući, a nimalo mojim pitanjem uvrijeđeni odgovarali su mi ti ljudi sa hrpta Medvednice: Prigorci više nismo, jer Zagreba iz sela više ne vidimo a Bistricu vidimo, pa smo zato i Zagorci!“ Kako Planina nije uopće zabilježena u literaturi kao mjesto proizvodnje tradicijskih igračaka, molimo sve koji imaju neka saznanja o tome, a moguće i sačuvane igračke tamo načinjene da nam to dojave u Muzej Prigorja (jagoda.vm@muzejprigorja.hr).

MUZEJ DJEČJIH IGRAČAKA U ZAGREBU? (Žarka Vujić)

Pripremajući izložbu Zbirka a ne zbrka: igračke iz ostavštine T. Stahuljaka morali smo pročitati mnoštvo profesorovih rukopisa kako bismo shvatili taj njegov strastveni interes za dječji svijet i igračke. Jednako strastveno promišljao je i o osnutku muzeja dječjih igračaka u Zagrebu. Neke od sličnih europskih muzeja je dobro poznavao, primjerice onaj u Nürnbergu. Posjetili smo ga, jednako tako i Pollockov muzej igračaka u Londonu te jedan manji, a suvremeno uređeni muzej igračaka u Tartu u Estoniji. Svi ti posjeti pomogli su da shvatimo kako je profesor Stahuljak imao pravo kad je napisao sljedeće: Jer sabirući igračke, kako stare tako i nove, muzej igračaka jednom zauvijek otimlje ih djeci... Ako ih djeci i pokazuje imaju ona malo od toga... Time je nastojao upozoriti kako su originalne igračke u takvim muzejima djeci za igru najčešće nedostupne, a što se danas rješava izradom i uporabom kopija. Pravu zadaću ove vrste muzeja vidio je u obrazovanju budućih roditelja, pa i djedova i baka, jer upravo preko njihovih ruku igračke stižu u ruke djece i pomažu im da se suoče sa svijetom odraslih. No, mi smo uvjereni kako će se svi oni na izložbi u Muzeju Prigorja dobro osjećati i pronaći nešto zanimljivo za sebe.

Podsjetimo na njegova razmišljanja o postavljanju dijela Zbirke u Muzeju grada Zagreba iz 1994.: Prema njemu, izložbene vitrine su trebale biti prostrane i bijele boje, no ipak visinom prilagođene odraslima a ne djeci. Za njega su muzeji igračaka bili namijenjeni odraslim osobama, budućim roditeljima, bakama i djedovima. Ako bi ipak koje dijete zalutalo na izložbu, ispod svake vitrine nalazio bi se stolčić na koji bi se moglo popeti da bolje vidi. Za one još manje uvijek su u pripremi trebala stajati kolica u kojima bi ih se, umorne, moglo voziti. I glede osvjetljenja je bio vrlo precizan, jednako tako i o namještanju igračaka u vitrinama ostavio je sljedeću zanimljivu rečenicu: "Naglašavam da ničim, pa ni rasvjetom, muzejska vitrina igračaka ne smije podsjećati na izlog trgovine, jer se pri toj pogrešci igračke odmah drukčije, odnosno površnije promatraju." A što se tiče predmetnih legendi, moglo ih je, prema profesoru, svojom nevještom rukom ispisati i neko dijete.

DJEČJE TRADICIJSKE IGRAČKE OD NEOBLIKOVANOG MATERIJALA: ZAJEDNIČKI RAD ODGOJITELJICE DAVORKE OBAD I GENERACIJA DJECE IZ DJEČJEG VRTIĆA SESVETE (Žarka Vujić)

Potičući dječju kreativnost i stvaralaštvo, kroz igru i korištenje različitog otpadnog materijala, nastale su ove neobične tradicijske igračke. Zagovarajući načelo održivog razvoja u Dječjem vrtiću Sesvete kao nositelju zelene zastave, igračke su u potpunosti izrađene od otpadnog materijala (različite kartonske i PVC ambalaže, tkanine) tehnikom kaširanja papira i ljepilom za drvo. Po uzoru na hrvatske tradicionalne drvene igračke djeca su ih obojala osnovnim bojama (crvena, žuta, plava). Na prvi pogled vidljivo je kako prevladava crvena boja, a zanimljivo je kako se u narodu smatralo da ona štiti od uroka. Različiti jednostavni ukrasi iscrtani su bijelom i crnom bojom. Torbice su djeca „tkala“ trakama tkanine uz pomoć odgajatelja na malim drvenim okvirima. Na ovaj način kod djece je Davorka Obad razvijala svijest o potrebi očuvanja hrvatske baštine i tradicije kao i svijest o korištenju otpadanih materijala kao važnih resursa.



Izdanje "ZBIRKA, A NE ZBRKA!"